JUČER DANAS SUTRA

 Svako od nas ima potrebu za zajedništvom i društvenim životom, takav odnos obuhvaća jednostavne i složene odnose. Recimo da svatko u sebi nosi instinkt uvjerenja i osjećaja da je u pravu. Želje, strahovi, privrženost, ideali, emocije itd. su neki od oblika koji definiraju naše mišljenje.
Nažalost, od svih pozitivnih načina socijalizacije izabrali smo drugima „lijepiti etikete“ na osnovu tuđih uvjerenja, nekog neprimjerenog događaja ili vlastite procjene i lošeg iskustva; Negativnim stvarima okrenemo leđa i osudimo, bez da pokušamo čuti drugu stranu priče. Isto tako, nerijetko vjerujemo u promjene i skeptični smo po tom pitanju.

                    

Predrasude i stereotipi su nešto s čime se susrećemo svaki dan. Izreke poput „Važan je prvi dojam“  ili „Odijelo čini čovjeka“  mogu svrstati u najveće primjere takvih osuda. Pozitivno ih opravdavam i uvažavam samo u poslovnom svijetu. Što se tiče svakodnevice, ne smatram da se takav stav treba uvažavati ili bazirati na njemu. Kroz  život prođemo kraj mnoštvo ljudi, nađemo se u raznim sredinama i situacijama gdje reagiramo onako kako priliči našoj osobnosti, temperamentu i možda najbitniji  faktor, raspoloženju u tom trenutku. Jednostavno je nemoguće uvijek ostavljati dobar prvi dojam, također koji bi odgovarao drugim ljudima oko nas, jer nemamo svi istu percepciju.
Na primjer, moj poštar sigurno misli da radim kao električar, isto tako da nisam još čula što je četka za kosu. No zašto bi itko imao potrebu paziti što će misliti prolaznik na ulici, ljudi u kafiću, prijateljica od prijateljice… ili poštar? Nevažno. Prvi dojam je samo jedna puzzla od tisuću, koja stvara pravu sliku.

 Isto tako, često imamo određeno mišljenje o nekome na osnovu prošlosti. Kada pogledam iza sebe, moju, a vjerojatno i vašu prošlost uz lijepa sjećanja čine i prve greške, početci i iskustva. „Ja“  kao osoba iz prošlosti, jedva da imam ikakve veze sa ovom kakva sam danas. Čovjek uči cijeli život, onaj tko radi na sebi, naravno da će se promijeniti. Na žalost pod povećalom su uvijek loše stvari i sve što iskače iz podređenih stereotipa. Pogrešno donešena odluka, u tom se trenutku s nekim razlogom činila ispravnom ili nismo imali nekoga tko bi nam rekao da nije.  Osuditi je najlakše, ispravno je prvo pokušati razumjeti. No još uvijek prevladava velika količina konzervativnih ljudi; recimo da će se prije nasmijati onome tko padne, nego pomoći ustati. Na riječ „Pinocchio“ prvo pomislimo na lažova, a kraj priče završava tako da je dječak postao uzoran i dobar, očito da su nam ružne stvari u prvom planu. Istina da je potrebno  puno iskrenosti i truda, kako bi izbrisali, te oprostili nešto što nas je povrijedilo, ali zašto ne? Sve ima svoje granice, ali jednom, eventualno dva puta je sasvim u redu nekome dati novu priliku i malo vremena da ukaže svoje povjerenje te novu karakternost. Znam da prevladava veliki strah od šanse za novom povredom, no prvo razočarenje najviše boli, a svako drugo vas čini jačom osobom s više iskustva te spoznajom da ste nastojali dati sve od sebe. Problemu pokušajte pristupiti  razgovorom i s razumijevanjem. Jer postoji vrlo velika mogućnost da ćemo se i sami naći u situaciji gdje tražimo drugu priliku.

Sami trebamo procijeniti do koje mjere se prašta, a kada treba podvući crtu. Treba li oprostiti ili ne. Svatko pogriješi ili krene krivim putem, bitno je razmišljati o tim postupcima, shvatiti gdje griješimo, što možemo popraviti ili napraviti bolje. Ja kao i vi, nisam ono što sam bila jučer, niti ono što ću biti sutra, već osoba u ovom trenutku.