...Ako ništa drugo, dičiti se svojim uspjehom, isto neka vrsta užitka. Važno je imati nešto svoje i NE raditi za nikoga, već da "nitko" radi za tebe. Definitivno volim tu ambiciju, ali ne razumijem zašto nakon ostvarenog cilja sve stane? Ažurnost nula bodova, razvijanje, komunikacija... Sve ostane plutati ili tone.
„Trebate biti SRETNI što primate redovite
plaće.“
To je izjavio moj bivši šef kada su se ljudi nešto malo pobunili.
To je izjavio moj bivši šef kada su se ljudi nešto malo pobunili.
Hvala ti pametni čovječe što si mi isplatio ono što sam pošteno zaradila.
Uglavnom tako svugdje funkcionira. Evo jedan metaforički primjer koji sam smislila, to je kao da odeš kod frizera gdje šišaju samo na "lonac"(znate te popularne frizure iz davnina). Međutim sada imaju ponudi nešto senzacionalno, više nije lonac već nove Zepterove zdjele! Znaš ono, iz šupljega u prazno.
Pff šteta, ja sam baš htjela na "cjediljku".
Pff šteta, ja sam baš htjela na "cjediljku".
Koji vrag?
Zar takvi ljudi najmanje što bi trebali je izjavljivati nešto pametnije? Pošto imaju kontrolu, da ne kažem moć, nad toliko toga, pa kada je sve u rasulu makar slaži da si pametan, voljan, ažuran... Suosjećaj čovječe. Pitaj svog radnika za savjet. Možda čuješ nešto pametno od neke žene.
Mislim u svakoj branši se može bolje. Kao što odaberemo knjigu po korici, slatkiš po omotu, očito je važno da nešto lijepo izgleda jer privlači pažnju.
Zar takvi ljudi najmanje što bi trebali je izjavljivati nešto pametnije? Pošto imaju kontrolu, da ne kažem moć, nad toliko toga, pa kada je sve u rasulu makar slaži da si pametan, voljan, ažuran... Suosjećaj čovječe. Pitaj svog radnika za savjet. Možda čuješ nešto pametno od neke žene.
Mislim u svakoj branši se može bolje. Kao što odaberemo knjigu po korici, slatkiš po omotu, očito je važno da nešto lijepo izgleda jer privlači pažnju.
Samo otići u kafić je isto kritično, iskreno ja se ne osjećam ugodno ; zamračen ili dosadan interijer, nezainteresirano
osoblje, nedostatak pića, loša glazba, miris wc-a…
Trgovine, napuhane cijene s obzirom na kvalitetu i izgled odjeće koju nude, čudne mirise, zastarjele interijere sa požutjelim lutkama koje poznaju iz viđenja moju prabaku, baku, mamu i mene.
Kada smo kod pažnje, ne mogu da ne spomenem knjižnicu, objekt koji će uskoro postati povijesni muzej. Bez obzira što se tamo znaju odvijajati razna predavanja te radionice, za koje skoro nitko ne zna, valjda je najrjeđe posjećen prostor u gradu. Ljudi ne vide onaj jedan plakat na kojemu piše da se u srijedu održava predavanje o psihologiji. Stoga dođu tri prijateljice od knjižničarke, jedan prolaznik koji je slučajno primijetio plakat, i dvije bakice koje stalno posjećuju knjižnicu, plus lokalni novinar koji će objaviti dosadan članak o događaju na Facebook profilu i gradskim novinama, koje također nitko neće pročitati s obzirom na izgled i reportažu svakidašnjih monotonih objava. Nismo sposobni niti obavijestiti a kamoli zainteresirati ljude i djecu. Evo recimo, prisustovala sam nedavno kazališnoj predstavi, štoviše poučnoj za tinejdžere, vjerujem i namijenjenoj ponajviše za njih; primijetila sam tek nekolicinu učenika. Također sama voditeljica izjavljuje da u svim izvanškolskim aktivnostima najčešće sudjeluju jedna te ista djeca. E sada, je li do djece koja su nezainteresirana ili preopterećena, ili do roditelja koji ih ne potiču. Sve počinje od korijena; ako ne radite s djecom već im uvalite mobitele u ruke, normalno da sve prestaje.
Recimo, željeli smo i dobili kino. Nakon godinu dana subotom se film ne pusti jer je došlo dvoje ljudi. Zašto? Možda jer je 25 kn previše, a možda jer dijete već ima tablet u rukama pa mu se ne da otići do WC-a, kamoli do kina. Razumijem nedostatak financijskih sredstava, ali ne razumijem nebrigu gdje će i kako odrastati to dijete. Čast iznimkama.
Kao što se ažuriraju aplikacije na mobitelu, isto je potrebno svemu oko nas i nama samima.
Ljudi pišu jer nitko ne sluša... isti taj tekst rijetko tko pročita.
Nas ljude je ponekad teško zadovoljiti. Ali ne znači da se trebamo prestati truditi kada smo štivo napisali a nitko ga pogledao nije. Možda mu samo fale slike.?
Trgovine, napuhane cijene s obzirom na kvalitetu i izgled odjeće koju nude, čudne mirise, zastarjele interijere sa požutjelim lutkama koje poznaju iz viđenja moju prabaku, baku, mamu i mene.
Kada smo kod pažnje, ne mogu da ne spomenem knjižnicu, objekt koji će uskoro postati povijesni muzej. Bez obzira što se tamo znaju odvijajati razna predavanja te radionice, za koje skoro nitko ne zna, valjda je najrjeđe posjećen prostor u gradu. Ljudi ne vide onaj jedan plakat na kojemu piše da se u srijedu održava predavanje o psihologiji. Stoga dođu tri prijateljice od knjižničarke, jedan prolaznik koji je slučajno primijetio plakat, i dvije bakice koje stalno posjećuju knjižnicu, plus lokalni novinar koji će objaviti dosadan članak o događaju na Facebook profilu i gradskim novinama, koje također nitko neće pročitati s obzirom na izgled i reportažu svakidašnjih monotonih objava. Nismo sposobni niti obavijestiti a kamoli zainteresirati ljude i djecu. Evo recimo, prisustovala sam nedavno kazališnoj predstavi, štoviše poučnoj za tinejdžere, vjerujem i namijenjenoj ponajviše za njih; primijetila sam tek nekolicinu učenika. Također sama voditeljica izjavljuje da u svim izvanškolskim aktivnostima najčešće sudjeluju jedna te ista djeca. E sada, je li do djece koja su nezainteresirana ili preopterećena, ili do roditelja koji ih ne potiču. Sve počinje od korijena; ako ne radite s djecom već im uvalite mobitele u ruke, normalno da sve prestaje.
Recimo, željeli smo i dobili kino. Nakon godinu dana subotom se film ne pusti jer je došlo dvoje ljudi. Zašto? Možda jer je 25 kn previše, a možda jer dijete već ima tablet u rukama pa mu se ne da otići do WC-a, kamoli do kina. Razumijem nedostatak financijskih sredstava, ali ne razumijem nebrigu gdje će i kako odrastati to dijete. Čast iznimkama.
Kao što se ažuriraju aplikacije na mobitelu, isto je potrebno svemu oko nas i nama samima.
Ljudi pišu jer nitko ne sluša... isti taj tekst rijetko tko pročita.
Nas ljude je ponekad teško zadovoljiti. Ali ne znači da se trebamo prestati truditi kada smo štivo napisali a nitko ga pogledao nije. Možda mu samo fale slike.?
Razmišljanje ti je utopističko ali istodobno i realno ako zanemarimo okolinu u kojoj trentaćno živimo. Sve je ovo ispravno što si napisala, međutim zaboravila si na najveću kočnicu gospodarskog razvoja i prosperiteta, gladnog mastadonta i tihog ubojicu i u zadnjih nekoliko godina glavnog uzročnika bijele kuge - DRŽAVA. Koliko me sjećanje služi još iz srednjoškolskih dana i mog tada omiljenog predmeta Poduztništvo, definicija poduzetništa bi bila kao aktivnost jednog ili više pojedinaca koji uz određeno ulaganje kapitala i preuzimanja rizika uz neizvjenost PODUZIMAJU poslovni pothvat sa CILJEM OSTVARIVANJA PROFITA. I sve je divno krasno dok ne dođe na red (a dođe uvijek prva na red) država (u sprezi sa bankama) sa svojim nametima, nelogičnim propisima i zakonima samo da ti što više otmu jer treba namiriti armiju ukruha (uhljeba) koji sisaju državni proračun kao što krpeljei sišu krv svoje žrtve. Kada poduzetnik namiri ovu krvopiju na red dolazi sve ostalo - plaće zaposlenika, ulaganja u istraživanja i razvoj, promidžbu itd... Ono što ostane njemu, to je profit. U ovoj situaciji kojoj smo sada uspjeh je skupiti za plaće i isplatiti ih na vrijeme skupa sa doprinosima (ovdje pričam o uvjetima kad ti poslodavac isplati sve regularno, a ne da te prijavi na minimalac, a ostalo na ruke). Ovisno o grani industrije i ako nemaš neku značajnu konkurenciju moguće je ostvariti solidan profit dostatan za poboljšanje uvjeta rada, ulaganja u promidžbu i marketing, ulaganja u postojeći proizvod i uslugu a da istovremeno nešto i gazdi ostane i onda ćeš ti kao kupac proizvoda i usluga biti zadovoljna sa kafićem u koji zalaziš ili sa umijećem i kvalitetom rada tvoje frizerke. Općenito - ulaganja su jako skupa i upitan je povrat ulaganja s obzirom na ekonomsku situaciju u zemlji koju je u zadnjih par godina napustilo bar 200 000 radno sposobnih stanovnika, a posebno se to osjeti u manjim sredinama tipa Pakrac, Novska, N. Gradiška i sl...
OdgovoriIzbrišiŠto se tiče odnosa direktora prema zaposlenicima tu je puno faktora koji na to utječu. Pritisak je golem, borba za opstanak, dok ti odradiš 8 sati on odradi najmanje 16 (rijetki su oni koji se pokupe u 15.00 i kažu tko zadnji gasi svjetlo :) a da firma i dalje posluje kako treba). A dalje ovisi i o karakteru....
Odlasci u kazališta i kina je nešto što se ugrađuje djeci u svijest kroz obrazovni program. Međutim, danas u 21. st. izgubila se ta čar kazališta i kina. Nije to "to". Evo recimo ja ne idem u kazalište ako nema lutkarske predstave - ono... čarapa sa pucetom kao oko i navučena na ruku, a u kino ne idem jer se bojim da ću zadrijemati na pola filma :))) Šalim se... Kod nas zna biti da se za kazalište traži karta više i odlazak u isto ovisi od sredine do sredine, a kino je umrlo sa širokopojasnim internetom i torrentima, kao i kupovina glazbe, pogotovo kad je svjetlo dana ugledao Napster (tad si ti još vukla lončiće po cesti).
Da zaključim... :)
Ja bih volio da se ti otisneš u poduzetničke vode bar malo, samo da osjetiš što to znači i koliko će ti biti važan profit jer to je i ključ svega. Malo je onih koji će se odreći profita a bazirati se na međuljudske odnose unutar organizacije jer poduzetniku je bitno da ti njemu donosiš profit a da te on plati što je manje moguće. Cilj je izvući što više... To je surova stvarnost i s time se treba pomiriti i tako je bilo otkada je i poduzetništva. Neki su pokušali to promijeniti revolucionarnim idejama poput Karl Marxa i Friedrich Engelsa. Tip poduzetništva ovisi i od okruženja u kojem poduzetnik djeluje do, ne bi vjerovala, vjerskog opredjeljenja (npr. pročitaj si malo o protestantskoj radnoj etici).
Imao bih još puno toga za reći, ali glupo je da kometar bude duži od posta autora bloga :)
Aj bok,
J.P. (Džej Pi, ali nek ao onaj Džej cigo narodnjak jel... :)
Poštovani J.P. :P znam što želite reći, međutim ne želim na svome blogu pisati o politici. Ne razmišljam utopisticki, daleko smo mi od savršenstva ali definitivno možemo poboljšati stvari. Uzevsi u obzir državu kakva je, postoje mnogi poduzetnici i obrtnici koji su zivi dokaz uspjeha, unatoč svemu. Normalno da su financije na prvom mjestu i uvijek će biti, ali međuljudske odnose smatram jednako vaznima. Loš primjer međuljudskih odnosa je naša firma. Upravo to je kap koja prelije čašu sto se bježi iz iste.
IzbrišiI kad spominješ frizere, moja frizerka je primjer dobrog poslovanja, a ono što ulaže je trud, volja i zanimanje s kojima postiže i financije. :)
Naravno i ja sam mogla pisati dok ne zaspem, ali ne želim biti dosadna jer tema je kao ozbiljna pa sam prokomentirala najmanje moguće . Puno hvala na komentaru :D odg sam još jučer ali komentar se nije ucitao.
Moram replicirati bar malo :) Prije sadašnjeg radnog mjesta bio sam u 3x većoj organizaciji gdje su međuljudski odnosi katastrofa, ali imao sam sreće pa sam radio u timu kvalitetnih ljudi u svakom pogledu i kad sam odlazio najviše mi je bilo žao što nećemo više raditi skupa. Ovdje sada su međuljudski odnosi tako-tako, da može bolje - može, ali cijelu sliku tog odnosa teško je procijeniti jer ti vidiš jedno, a ja drugo jer smo na različitim pozicijama - istina je tu negdje u sredini i nikako se ne bih složio da se zbog tih m.lj. odnosa bježi, tj. to nije sigurno glavni razlog. U biti sve se svodi kako se postaviš i s kime se okružiš, imaš li svoje ja ili si podložna utjecajima drugih. Međuljudski odnosi teško ne ikada biti na visokom nivou u većim organizacijama jer tu doslovce vrijedi ona "100 ljudi 100 ćudi".
OdgovoriIzbrišiDa istina. Ali Znam da znaš na Što točno mislim pa neću pisati... Puno smo pričali o tome... a mogli bi još u nedogled :)
IzbrišiAutor je uklonio komentar.
OdgovoriIzbriši