TOPLIJI DANI I U PROSINCU ❅

                      ❆                                  ❅                                            ❅                          ❅

                                        

 ❅ Godina je opet brzo proletjela, mislim da se ni  Djed Božićnjak nije stigao odmoriti. ✳
Iako nisam baš neki ljubitelj zime, volim vidjeti ubundane ljude sa flufastim kapicama  i ulice obasjane lampicama. Nekako u prosincu imam više strpljenja za sve, budem toliko dobra da iznenadim samu sebe (ulizujem se Djedu Božićnjaka u zadnji čas, da poklon bude veći haha). Jedini mali problem u toj zimi je što više ne mogu kad poželim sjesti na bicikl i otići negdje. Maštam o bazenima dok ležim u kadi punoj vode. Nakon fantastične iluzije, dok trčim prema peći, dobijem upalu pluća, ali nema veze to je taj zimski ugođaj. Skuham čaj od cimeta i naranče, stavim kapu, rukavice, obučem kaput i laganica legnem u krevet! Baš volim zimu!
I počnem razmišljati što bih sve htjela, što se sve promijenilo... Situacije koje se vjerojatno nikada neće dogoditi... Zamišljam i smijem se, barem na kratko je sve savršeno. Nisu to neke extra misli... Shvatim koliko je sada sve komplicirano. Istina da je najljepše biti dijete. Odmah mi u glavu dođe najbolja prijateljica iz djetinjstva te kako smo prije provodili dane...     ❅                                                      
❅...Iz kreveta brzo nešto pojedem da se mama ne ljuti, jer Martina me već sigurno čeka. Operem zubiće i skužim da je novi ispao, ali nema veze, glumit ću fontanu, bit će nam ludo... Obučem prvo što izvučem iz ormara. Kakve boje, kakvi kontrasti, onda je bilo bitno da nisam musava još dok me
mama gleda. Pa na bicikl što prije i objesim se na zvono dok mi Martinina mama ne otvori vrata :
- Dali je Martina kod kućeee??? - Znam da sam joj već dosadna ali nabacim kes, bez prednjeg zuba... Past će na taj osmijeh sigurno. I to je bilo to! Cijeli dan smo provele igrajući se u blatu, lovice, skrivača itd.
A sad? Kao prvo, kod Martine možda ne bih ni došla, jer ne bih znala što da obučem. Kamoli da nekome banem na vrata sa spikom... idemo negdje!? Mislim da bi to bio šok. Došla ne najavljena!
- Molim? Što nisi poslala prvo poruku da se dogovorimo, puštam korijenje u krevetu ali ....
                            ❅
I takve jednostavne stvari mi fale. Stvari koje su izgubljene negdje u vremenu. Novac je postao mjerilo sreće, a ja bih da osmijeh bude ono što uljepša dan. Zagrljaj, ono što učini sretnim... Da nije teško udijeliti kompliment. Da dugi razgovori kasno u noći nisu zamijenjeni ispraznim porukama, ili nikakvim uopće... Da se uvijek nađe vremena za prave stvari i osobe, bez glupih izgovora i opravdanja...
                                              Vrijeme svi imamo. Nije do njega.
 ❅ Da ima više ljudi koji su ostali jednostavni. S kojima svaka riječ otvara novu temu, a pričati je lako kao letjeti u snu. Da ne moram paziti što ću reći, već jednostavno biti ja. Smotana i luda, pametna i glupasta, ozbiljna i smiješna, a svaki potez bude shvaćen takav kakav je, bez analiziranja. Jednostavno živjeti u trenutku.
                                        Napraviti. - A ne razmišljati o tome.
Ali ne može se, poslalo je  čudno tako se ponašati... ?
Ne morate vi, ja hoću koliko god mogu. Smijati se, davati komplimente, pjevati ružno ali glasno, javiti se, pozdraviti na ulici, pričati gluposti, zezati se, imati vremena, pomoći i hrpu sličnih stvari...           ❅                                                                                              ❅
Na sreću, imam uz sebe šaku tih posebnih ljudi... ❅
Uz koje bilo kada mogu zaplesati na ulici iz čista mira, i bit će to smiješno, a ne glupo. Mogu pričati gluposti, a oni će nastaviti u istom kontekstu jer znaju da je zezancija. Mogu biti ljuta, oni će mi popraviti dan. Mogu imati problem, znam da su prvi kojima se mogu obratiti i saslušati će me.
No općenito volim biti samostalna... Uglavnom znam pomoći ili riješiti tuđe probleme, rijetko kada svoje...ali snalažljivost je bitna! Treba od negdje početi.
Stoga sam odlučila napokon kupiti novi laptop, jer pretprošlog Božića sam stala na stari i cijeli ekran je puknuo. Čak sam išla na pregled i po naočale, jer u zadnje vrijeme ne znam što bih nosila od modnih dodataka, sve sam isfurala pa trebam nešto novo. Šalim se, ne vidim dobro. I naravno počela realizirati što je više moguće one scene iz glave koje zamišljam. Više mi se nije ostajalo doma raditi ništa, vraćati u prošlost te prisjećati kako je bilo lijepo. Skužila sam da to radim svake godine.  I koincidencija, 10000 puta za redom sam slušala jednu pjesmu, kao što  to inače radim, a najbolji dio glasi :❅

❅ " I refuse to look back, thinking days were better just because they're younger days,
I don't know what's 'round the corner, way I feel right now I swear we'll never change"      ❅

Stoga hvala mojim prijateljima i obitelji koji su mi uljepšali ovo vrijeme, te misli u glavi pretvorili u stvarne događaje i dali motivaciju da napokon napravim ono što ostavljam po strani. ❅
Nešto što me  najviše razveselilo je odlazak na mjesto gdje sam prije živjela, i posjeta prijateljici koja nije na kraju svijeta, ali ne možemo se vidjeti često.
...Čuti slatki osmijeh bake kada ju nazovem i pričam o glupostima da zaboravi na ono o čemu vjerojatno stalno razmišlja.
...Odlazak u Zagreb, kojeg obožavam, te pogled sa Vidikovca na cijeli grad, kao iznenađenje.
❅...Tatin zagrljaj kada dođem.
...Odlazak u kino.                                                  ❅
...Najšokantnije i najluđe buđenje od prijateljice u kasne sate, koja mi ulijeće u krevet po zagrljaj,  jer je malo bila tužna.
...Odlazak na jedno piće, koje se pretvorilo u izlazak.
...Plakanje od smijeha dok smo u kafiću navodno vozile traktor uz ritam pjesme. Pjesama točnije.  tr tr trrr
❅...Glupiranje na Božićnom sajmu.
...Kava (kuhano vino) te silne spike i provale, da se čak i ljudi pokraj nas smiju.       ❅
...Zajedničko odbrojavanje i veselje preko poruka zbog skorog povratka iz Njemačke.
...Putovanje i čekanje vlaka, ustvari najjačih 4 sata od svega.
❅
To su samo neke situacije, kojima veliko značenje daju osobe s kojima ih dijelim.  Normalno da ću zbog toga uvijek nositi  osmijeh na licu.
Jer sreću čine male stvari, a te male stvari, trenutke kojih ću se uvijek rado sjećati.
...I eto tako tako prosinac postane nekako topliji nego što inače biva. ❅