...Ako ništa drugo, dičiti se svojim uspjehom, isto neka vrsta užitka. Važno je imati nešto svoje i NE raditi za nikoga, već da "nitko" radi za tebe. Definitivno volim tu ambiciju, ali ne razumijem zašto nakon ostvarenog cilja sve stane? Ažurnost nula bodova, razvijanje, komunikacija... Sve ostane plutati ili tone.
„Trebate biti SRETNI što primate redovite
plaće.“
To je izjavio moj bivši šef kada su se ljudi nešto malo pobunili.
To je izjavio moj bivši šef kada su se ljudi nešto malo pobunili.
Hvala ti pametni čovječe što si mi isplatio ono što sam pošteno zaradila.
Uglavnom tako svugdje funkcionira. Evo jedan metaforički primjer koji sam smislila, to je kao da odeš kod frizera gdje šišaju samo na "lonac"(znate te popularne frizure iz davnina). Međutim sada imaju ponudi nešto senzacionalno, više nije lonac već nove Zepterove zdjele! Znaš ono, iz šupljega u prazno.
Pff šteta, ja sam baš htjela na "cjediljku".
Pff šteta, ja sam baš htjela na "cjediljku".
Koji vrag?
Zar takvi ljudi najmanje što bi trebali je izjavljivati nešto pametnije? Pošto imaju kontrolu, da ne kažem moć, nad toliko toga, pa kada je sve u rasulu makar slaži da si pametan, voljan, ažuran... Suosjećaj čovječe. Pitaj svog radnika za savjet. Možda čuješ nešto pametno od neke žene.
Mislim u svakoj branši se može bolje. Kao što odaberemo knjigu po korici, slatkiš po omotu, očito je važno da nešto lijepo izgleda jer privlači pažnju.
Zar takvi ljudi najmanje što bi trebali je izjavljivati nešto pametnije? Pošto imaju kontrolu, da ne kažem moć, nad toliko toga, pa kada je sve u rasulu makar slaži da si pametan, voljan, ažuran... Suosjećaj čovječe. Pitaj svog radnika za savjet. Možda čuješ nešto pametno od neke žene.
Mislim u svakoj branši se može bolje. Kao što odaberemo knjigu po korici, slatkiš po omotu, očito je važno da nešto lijepo izgleda jer privlači pažnju.
Samo otići u kafić je isto kritično, iskreno ja se ne osjećam ugodno ; zamračen ili dosadan interijer, nezainteresirano
osoblje, nedostatak pića, loša glazba, miris wc-a…
Trgovine, napuhane cijene s obzirom na kvalitetu i izgled odjeće koju nude, čudne mirise, zastarjele interijere sa požutjelim lutkama koje poznaju iz viđenja moju prabaku, baku, mamu i mene.
Kada smo kod pažnje, ne mogu da ne spomenem knjižnicu, objekt koji će uskoro postati povijesni muzej. Bez obzira što se tamo znaju odvijajati razna predavanja te radionice, za koje skoro nitko ne zna, valjda je najrjeđe posjećen prostor u gradu. Ljudi ne vide onaj jedan plakat na kojemu piše da se u srijedu održava predavanje o psihologiji. Stoga dođu tri prijateljice od knjižničarke, jedan prolaznik koji je slučajno primijetio plakat, i dvije bakice koje stalno posjećuju knjižnicu, plus lokalni novinar koji će objaviti dosadan članak o događaju na Facebook profilu i gradskim novinama, koje također nitko neće pročitati s obzirom na izgled i reportažu svakidašnjih monotonih objava. Nismo sposobni niti obavijestiti a kamoli zainteresirati ljude i djecu. Evo recimo, prisustovala sam nedavno kazališnoj predstavi, štoviše poučnoj za tinejdžere, vjerujem i namijenjenoj ponajviše za njih; primijetila sam tek nekolicinu učenika. Također sama voditeljica izjavljuje da u svim izvanškolskim aktivnostima najčešće sudjeluju jedna te ista djeca. E sada, je li do djece koja su nezainteresirana ili preopterećena, ili do roditelja koji ih ne potiču. Sve počinje od korijena; ako ne radite s djecom već im uvalite mobitele u ruke, normalno da sve prestaje.
Recimo, željeli smo i dobili kino. Nakon godinu dana subotom se film ne pusti jer je došlo dvoje ljudi. Zašto? Možda jer je 25 kn previše, a možda jer dijete već ima tablet u rukama pa mu se ne da otići do WC-a, kamoli do kina. Razumijem nedostatak financijskih sredstava, ali ne razumijem nebrigu gdje će i kako odrastati to dijete. Čast iznimkama.
Kao što se ažuriraju aplikacije na mobitelu, isto je potrebno svemu oko nas i nama samima.
Ljudi pišu jer nitko ne sluša... isti taj tekst rijetko tko pročita.
Nas ljude je ponekad teško zadovoljiti. Ali ne znači da se trebamo prestati truditi kada smo štivo napisali a nitko ga pogledao nije. Možda mu samo fale slike.?
Trgovine, napuhane cijene s obzirom na kvalitetu i izgled odjeće koju nude, čudne mirise, zastarjele interijere sa požutjelim lutkama koje poznaju iz viđenja moju prabaku, baku, mamu i mene.
Kada smo kod pažnje, ne mogu da ne spomenem knjižnicu, objekt koji će uskoro postati povijesni muzej. Bez obzira što se tamo znaju odvijajati razna predavanja te radionice, za koje skoro nitko ne zna, valjda je najrjeđe posjećen prostor u gradu. Ljudi ne vide onaj jedan plakat na kojemu piše da se u srijedu održava predavanje o psihologiji. Stoga dođu tri prijateljice od knjižničarke, jedan prolaznik koji je slučajno primijetio plakat, i dvije bakice koje stalno posjećuju knjižnicu, plus lokalni novinar koji će objaviti dosadan članak o događaju na Facebook profilu i gradskim novinama, koje također nitko neće pročitati s obzirom na izgled i reportažu svakidašnjih monotonih objava. Nismo sposobni niti obavijestiti a kamoli zainteresirati ljude i djecu. Evo recimo, prisustovala sam nedavno kazališnoj predstavi, štoviše poučnoj za tinejdžere, vjerujem i namijenjenoj ponajviše za njih; primijetila sam tek nekolicinu učenika. Također sama voditeljica izjavljuje da u svim izvanškolskim aktivnostima najčešće sudjeluju jedna te ista djeca. E sada, je li do djece koja su nezainteresirana ili preopterećena, ili do roditelja koji ih ne potiču. Sve počinje od korijena; ako ne radite s djecom već im uvalite mobitele u ruke, normalno da sve prestaje.
Recimo, željeli smo i dobili kino. Nakon godinu dana subotom se film ne pusti jer je došlo dvoje ljudi. Zašto? Možda jer je 25 kn previše, a možda jer dijete već ima tablet u rukama pa mu se ne da otići do WC-a, kamoli do kina. Razumijem nedostatak financijskih sredstava, ali ne razumijem nebrigu gdje će i kako odrastati to dijete. Čast iznimkama.
Kao što se ažuriraju aplikacije na mobitelu, isto je potrebno svemu oko nas i nama samima.
Ljudi pišu jer nitko ne sluša... isti taj tekst rijetko tko pročita.
Nas ljude je ponekad teško zadovoljiti. Ali ne znači da se trebamo prestati truditi kada smo štivo napisali a nitko ga pogledao nije. Možda mu samo fale slike.?
