DRAGI DJEDE!

             

  Sigurno se čudiš jer imam 23 godine i pišem ti. Međutim, skužila sam da mi mama ostavlja poklone pod borom. Vrijeme je da obaviš sam svoj posao. Ovo će biti udarno. Pišem u zadnji čas, pa brzo u akciju!
Za početak, vjerujem da nije neka nova vrsta želje, često ju čuješ:
    1. Želim neke teške financije na računu. Vjeruj, to mi treba. Ne bih samo za sebe, podijelit ću i s drugima. Ostavit ću karticu ispod bora.
Nadam se da ne ispunjavaš samo materijalne želje,pa  kada postanem bogata...
    2. Ne dopustiti da kupujem ružnoće. Nemoj da se sramotim. Znači - da imam ukusa, sve mora biti wunderschön! 2.2. I kada idem u shopping da pronađem sve što trebam. Ono jučer je bilo katastrofa, kruženje po centru i na kraju kući sa jednim štiklama.
Idemo dalje, sljedeća želja:
    3. Uljepšavanje! Malo me poljepšaš, pozgodniš... Sve što treba. Znaš kako je nama ženama. Da ne gubim vrijeme, odmah ti to riješi, pa neka bude čarobno jutro i za mene i za druge. Usput 3.3. kada mi zvoni alarm, molim te da se budim lijepo kao u filmovima jer ovo sada je grotesno.
    Kalkuliram, znači bit ću bogata lijepa, zgodna... Vjerojatno ću htjet puno jesti. Zasigurno znaš onaj osjećaj kada si gladan pa natrpaš pun tanjur i na kraju pola ne možeš pojesti?? Sudeći po tvom trbuščiću djede, rekla bih da ne znaš... Zeka peka! Uglavnom, hoću da to sve mogu pojesti i naravno, ostati uvijek S size. Ho hoooo to je bilo 4.
    5. Trebam danas ići van, opet ne znam što da obučem. Daj da se to promjeni! Skratimo mi muke!
    6. Iii kada idem pod tuš, da nema onog vruće-hladno-vruće-vruće-taman-vruće-hladno... Katastrofa.
    7. Vjerojatno ćemo se slikati u gradu, pa za ubuduće, da ispadnem odlično na svakoj slici (osobna pogotovo). Mislim imam taktiku i riješenje just in case: pravim namjerno čudne face, k'o fol namjerno ispadnem ružna. Ali čemu?

8. Paaa svaka pjesma koju poželim da bude puštena. Poštedimo me nervoze i svađanja.

9. Uuu pazi sad! Kada se svađam, znam da nije lijepo i nastojat ću da to ne radim, da kažem sve ono što mi KASNIJE padne na pamet da sam u tom trenutnku mogla reći.
    ...O ho ho već smo na 10. Negdje sam pročitala nešto tipa "Pazi što želiš, možda ti se baš i ostvari."
Djede, ništa ti ne brini, pazim ja! Skoro sam zaboravila, želim jednu tetu iz njemačke! Jednu najmanje...!
 Hmm... što još? E da!
    11. Uvijek punu bateriju od mobitela;
    12. Kada negdje idem da ništa ne zaboravim;
    13. Kada igramo par - nepar, za promjenu neka i ja pobijedim.
    14. Može i jednog slatkog dečka ispod bora. Mama bi također bila oduševljena zbog mene.
Pa recimo to je to, računam na tebe! E kada smo već kod računanja, nadam se da sjediš, ova je jaka.
    15. Želim da razvaljujem MAtEMATIKU. Već mi malo glupo zbrajati na prste.
Nadam se da ćeš mi ispuniti sve željice. 

P.S. Molim te nemoj se ljutiti za soba. Nije Adolf nego Rudolf. Sorry još jednom.

Svima čestit Božić puno zdravlja i sreće!!

TOPLIJI DANI I U PROSINCU ❅

                      ❆                                  ❅                                            ❅                          ❅

                                        

 ❅ Godina je opet brzo proletjela, mislim da se ni  Djed Božićnjak nije stigao odmoriti. ✳
Iako nisam baš neki ljubitelj zime, volim vidjeti ubundane ljude sa flufastim kapicama  i ulice obasjane lampicama. Nekako u prosincu imam više strpljenja za sve, budem toliko dobra da iznenadim samu sebe (ulizujem se Djedu Božićnjaka u zadnji čas, da poklon bude veći haha). Jedini mali problem u toj zimi je što više ne mogu kad poželim sjesti na bicikl i otići negdje. Maštam o bazenima dok ležim u kadi punoj vode. Nakon fantastične iluzije, dok trčim prema peći, dobijem upalu pluća, ali nema veze to je taj zimski ugođaj. Skuham čaj od cimeta i naranče, stavim kapu, rukavice, obučem kaput i laganica legnem u krevet! Baš volim zimu!
I počnem razmišljati što bih sve htjela, što se sve promijenilo... Situacije koje se vjerojatno nikada neće dogoditi... Zamišljam i smijem se, barem na kratko je sve savršeno. Nisu to neke extra misli... Shvatim koliko je sada sve komplicirano. Istina da je najljepše biti dijete. Odmah mi u glavu dođe najbolja prijateljica iz djetinjstva te kako smo prije provodili dane...     ❅                                                      
❅...Iz kreveta brzo nešto pojedem da se mama ne ljuti, jer Martina me već sigurno čeka. Operem zubiće i skužim da je novi ispao, ali nema veze, glumit ću fontanu, bit će nam ludo... Obučem prvo što izvučem iz ormara. Kakve boje, kakvi kontrasti, onda je bilo bitno da nisam musava još dok me
mama gleda. Pa na bicikl što prije i objesim se na zvono dok mi Martinina mama ne otvori vrata :
- Dali je Martina kod kućeee??? - Znam da sam joj već dosadna ali nabacim kes, bez prednjeg zuba... Past će na taj osmijeh sigurno. I to je bilo to! Cijeli dan smo provele igrajući se u blatu, lovice, skrivača itd.
A sad? Kao prvo, kod Martine možda ne bih ni došla, jer ne bih znala što da obučem. Kamoli da nekome banem na vrata sa spikom... idemo negdje!? Mislim da bi to bio šok. Došla ne najavljena!
- Molim? Što nisi poslala prvo poruku da se dogovorimo, puštam korijenje u krevetu ali ....
                            ❅
I takve jednostavne stvari mi fale. Stvari koje su izgubljene negdje u vremenu. Novac je postao mjerilo sreće, a ja bih da osmijeh bude ono što uljepša dan. Zagrljaj, ono što učini sretnim... Da nije teško udijeliti kompliment. Da dugi razgovori kasno u noći nisu zamijenjeni ispraznim porukama, ili nikakvim uopće... Da se uvijek nađe vremena za prave stvari i osobe, bez glupih izgovora i opravdanja...
                                              Vrijeme svi imamo. Nije do njega.
 ❅ Da ima više ljudi koji su ostali jednostavni. S kojima svaka riječ otvara novu temu, a pričati je lako kao letjeti u snu. Da ne moram paziti što ću reći, već jednostavno biti ja. Smotana i luda, pametna i glupasta, ozbiljna i smiješna, a svaki potez bude shvaćen takav kakav je, bez analiziranja. Jednostavno živjeti u trenutku.
                                        Napraviti. - A ne razmišljati o tome.
Ali ne može se, poslalo je  čudno tako se ponašati... ?
Ne morate vi, ja hoću koliko god mogu. Smijati se, davati komplimente, pjevati ružno ali glasno, javiti se, pozdraviti na ulici, pričati gluposti, zezati se, imati vremena, pomoći i hrpu sličnih stvari...           ❅                                                                                              ❅
Na sreću, imam uz sebe šaku tih posebnih ljudi... ❅
Uz koje bilo kada mogu zaplesati na ulici iz čista mira, i bit će to smiješno, a ne glupo. Mogu pričati gluposti, a oni će nastaviti u istom kontekstu jer znaju da je zezancija. Mogu biti ljuta, oni će mi popraviti dan. Mogu imati problem, znam da su prvi kojima se mogu obratiti i saslušati će me.
No općenito volim biti samostalna... Uglavnom znam pomoći ili riješiti tuđe probleme, rijetko kada svoje...ali snalažljivost je bitna! Treba od negdje početi.
Stoga sam odlučila napokon kupiti novi laptop, jer pretprošlog Božića sam stala na stari i cijeli ekran je puknuo. Čak sam išla na pregled i po naočale, jer u zadnje vrijeme ne znam što bih nosila od modnih dodataka, sve sam isfurala pa trebam nešto novo. Šalim se, ne vidim dobro. I naravno počela realizirati što je više moguće one scene iz glave koje zamišljam. Više mi se nije ostajalo doma raditi ništa, vraćati u prošlost te prisjećati kako je bilo lijepo. Skužila sam da to radim svake godine.  I koincidencija, 10000 puta za redom sam slušala jednu pjesmu, kao što  to inače radim, a najbolji dio glasi :❅

❅ " I refuse to look back, thinking days were better just because they're younger days,
I don't know what's 'round the corner, way I feel right now I swear we'll never change"      ❅

Stoga hvala mojim prijateljima i obitelji koji su mi uljepšali ovo vrijeme, te misli u glavi pretvorili u stvarne događaje i dali motivaciju da napokon napravim ono što ostavljam po strani. ❅
Nešto što me  najviše razveselilo je odlazak na mjesto gdje sam prije živjela, i posjeta prijateljici koja nije na kraju svijeta, ali ne možemo se vidjeti često.
...Čuti slatki osmijeh bake kada ju nazovem i pričam o glupostima da zaboravi na ono o čemu vjerojatno stalno razmišlja.
...Odlazak u Zagreb, kojeg obožavam, te pogled sa Vidikovca na cijeli grad, kao iznenađenje.
❅...Tatin zagrljaj kada dođem.
...Odlazak u kino.                                                  ❅
...Najšokantnije i najluđe buđenje od prijateljice u kasne sate, koja mi ulijeće u krevet po zagrljaj,  jer je malo bila tužna.
...Odlazak na jedno piće, koje se pretvorilo u izlazak.
...Plakanje od smijeha dok smo u kafiću navodno vozile traktor uz ritam pjesme. Pjesama točnije.  tr tr trrr
❅...Glupiranje na Božićnom sajmu.
...Kava (kuhano vino) te silne spike i provale, da se čak i ljudi pokraj nas smiju.       ❅
...Zajedničko odbrojavanje i veselje preko poruka zbog skorog povratka iz Njemačke.
...Putovanje i čekanje vlaka, ustvari najjačih 4 sata od svega.
❅
To su samo neke situacije, kojima veliko značenje daju osobe s kojima ih dijelim.  Normalno da ću zbog toga uvijek nositi  osmijeh na licu.
Jer sreću čine male stvari, a te male stvari, trenutke kojih ću se uvijek rado sjećati.
...I eto tako tako prosinac postane nekako topliji nego što inače biva. ❅

ZA TEBE

 Iako nije svjesna koliki je uzor u mojim očima, ovaj post je baš zato posvećen njoj. Kada imaš prijateljicu u mami, to je lutrija. Njena škola me naučila najviše. Ljubav i briga - otvorila oči. Snaga i sposobnost - ohrabrila. 

Kuća je njeno kraljevstvo, no sluge ne treba jer sve postiže sama. Ne znam dali njezin sat ide unazad, jer je uvijek organizirana i ima vremena za sve. Ne razumijem kako sakrije stvari tako da ih nikada ne mogu naći, a lako pronađe sve što mi treba. Nema nikakvu diplomu, ali kuha najbolje na svijetu. Briga o bratu, seki i meni je bezuslovna. Uz nju mi i prehlada fali jer čim se zagrcnem, trči sa lijekovima i kemijama. Moje prijatelje procijeni na prvu te uglavnom bude u pravu. I uvijek nam je dobro društvo dok se spremamo za izlazak. 

Iako je samohrana majka uvijek se trudi pokazati nam pravi put. Njezina riječ mora biti zadnja. Stoga ako ne slušamo, najčešće dočara svoje djetinjstvo te strogi odgoj, za razliku od našeg. To što smo brat i ja kao mali za kaznu dobili kokošiji želudac u juhi, koji smo morali pojesti, nije uopće horor. -Nakon toga budeš najbolje dijete u ulici.

U svakom slučaju volim njene priče iz djetinjstva, slušala sam ih milijun puta ali se uvijek nasmijem. Danas mi zajedno pišemo svoje… I sviđa mi se što sve već sada mogu ispričati puno uspomena koje su mi umemorirane kao lijepo sjećanje. 

Kako su se vremena promijenila i moja mama nastoji držati korak s time. A sve što ona radi je popraćeno sa dozom smijeha i spontanošću.

Logično da ima Facebook, komentira slike te lajka sa srčekima koje je otkrila. Ne moram spomenuti da njezine poruke ne može dešifrirati ni paleograf, ali zato ona   pročita sve i svašta. Baš nekidan je našla recept maske za kosu. Naravno da smo išle isprobati i eto, umjesto dvije kapi vazelina, rekla je dvije žlice. Da, osam puta sam šamponirala kosu kako bih to isprala. Ne znam zašto nisam posumnjala u te dvije žlice. Sada mi je smiješno, ali samo zato što još uvijek imam kosu na glavi. Naljutim se malo na nju jedino kada mi odjeću stavi na pranje i oboja u dugu boju... Ili kada se trudim skuhati ručak a ona ide iza mene, sprema svaku mrvicu i prigovara.

Mislim, sve je to simpatično. Isto kao pokušaji da mi nađe dečka. I baš je uporna! Svi moji prijatelji su njeni zetovi. Jednu subotu me tjerala u izlazak i obećala kupiti haljinu ako idem. Imam novu haljinu, dečka i dalje ne, ali jako cijenim takav trud! Pošto trebam obnoviti garderobu, ovaj vikend sam ostala kod kuće, no nije mi upalilo.

Shopping s njom je vrh. Tako se, kaže, rješava stresa. Ne znam više koliko je puta slučajno zamijenila kolica s namirnicama i odvezla tuđa. Ali najjača scena u dućanu je bila kada su pokraj nas stajali zgodni dečkići, a ona prilazi s kolicima i viče "Eeee Tea! Gdje su one gaće sto je Dana rekla da su dobre???"  Plakala sam od smijeha… i pobjegla što dalje. 

…Nije nam uvijek sjajno, naljutimo se jedna na drugu, posvađamo itd, ali ljutnja brzo prođe. Bilo je situacija kada sam plakala, i ona skupa sa mnom. ♡ Uvijek  je tu kada je potrebno. 

Kako onda ne obožavati nekoga tko me nasmije do suza, tko plače samnom i voli me više od sebe. To ne može nitko osim majke.

Ženama je ljubav sve, bez obzira kome ju pruža. Za mene je ona najjača samostalna žena baš zato što se morala odreći 17. godina prve ljubavi. Na svoje oči sam vidjela koliko je bilo teško ali unatoč svemu, okrenula je novi list i ponovo se dokazala. Kada pogledam što je sve postigla i koliko se žrtvovala, kraljica je mala riječ za moju majku. 

  

UVIJEK IZNAD SVEGA

Ono što danas želim podijeliti je uglavnom namijenjeno boljim polovicama, damama. Ponajviše onima koje nisu svjesne sebe i svoje moći. Istina da sve uglavnom zakompliciramo, ali baš to nas čini posebnima. Da se razumijemo,  kompliciranje nije bez razloga. Ako vas netko pokuša spriječiti u tome, ne popuštajte. Da je sve u redu, ne bi mi komplicirale.  ;)

Nebrojeno puta sam vidjela i čula toliko situacija pred kojima žene pokleknu, dopuste da ih se iskorištava, ponižava i slično. Dali radi sebe ili drugih ljudi, nije ni bitno. Znam da je teško izaći iz toga zbog neke rutine, navike, potrebe ili dobrote. Ali ne radite to na način da sebe spuštate tamo gdje vam nije mjesto.

Nisam majka, ali smatram da jedina osoba za koju se treba boriti svom snagom je dijete. Odmah nakon toga, ne treba stajati nitko i ništa osim ljubavi prema sebi. Znam da zvuči sebično ali nije. Tu se ne radi o materijalnim stvarima, stoga se ne treba sramiti te činjenice.

Svi smo barem jednom bili povrijeđeni. Redoslijed scenarija znate. Tuga, plač, tješenje itd... Ne pričam striktno za ljubavni život, također mislim na društvo, posao, obitelji itd. Prijatelji su tu za savjet (Ja ih osobno uvijek dajem od srca te s najboljom namjerom).
Ali na kraju krajeva u mislima ostajemo sami sa sobom. Stoga, ako se sami ne znamo ohrabriti i uvidjeti vlastitu vrijednost - ničiji savjet nam ne može biti od velike pomoći. Svaka situacija ima svoju granicu. Najveća greška je ignorirati i spustiti kriterije u nadi da će se nešto ili netko promijeniti. (Valjda najveća zabluda koju znam.) 

Ako vas je netko povrijedio, opet će; 

Probleme u obitelji, društvu... također morate riješiti sami;

Ako vam je loše na poslu, treba se izboriti, nitko drugi neće u vaše ime; 

Točnije, kako si napravite, tako će vam biti.

 Spomenut ću meni jako drag citat iz pjesme:
                                              'To što brodi ne mogu da prevale, čovjek umije...'

Doista, brod je samo velika i čvrsta konstrukcija, a uspije ga slomiti jedna oluja ili santa leda. Da se čovjeka slomi potrebno je puno više. Ljudske rane zacijele s vremenom; Fizičke isto kao i psihičke. Primimo teške 'udarce' u nebrojenoj količini ali i dalje ustrajemo, ponesemo teret te nastavimo dalje. Koliko god  nam je bilo teško, sve je prošlo i tu smo gdje jesmo, nesvjesni koliku hrabrost ustvari nosimo u sebi.

Tako da dame! Što god vam padne na pamet, napravite to! Scenarij života pišite onako kako vama odgovara, ne drugima, jer svatko kroji svoju sudbinu. Kada ste sretne, blistajte i uživajte u tome! Kada ste tužne, plačite dok same sebi ne dosadite, zatim okrenite novi list.

Ovako to bude iz moje perspektive, rijetko mi se dogodi da sam tužna ali i te trenutke volim odraditi sa zadovoljstvom. Obučem široku vestu, dignem kosu, Labello mora obavezno biti pri ruci i cijeli dan provedem u krevetu. Puštam pjesme, s dvije ruke jedem čokoladu i sve što dohvatim; Crtam, pišem, šaljem prijateljima poruke da sam tužna...plačem pa se smijem, malo pjevam -točnije derem se... zatim se smijem sama sebi i na kraju zaspem. Drugi dan sve to spremam ali priča završava jer nitko nije vrijedan mojih živaca. Znam svoj limit. Naučila sam po kojoj stazi treba hodati na prstima, a po kojoj marširati. Puno puta zažmirim na neke stvari ali to ne znači da ih ne primjećujem. Stoga od nikoga ne očekujem previše, osim od same sebe. Bez ustručavanja mogu reći da su moji kriteriji visoki, jer sam ih zaslužila. A sve što radim, za mene osobno ima neki smisao i nije uzalud. Brinem jedino za mišljenje osoba koje dijele samnom svaki dan jer uvijek će biti onih koji pričaju, ružno ili lijepo... ostavljam im na volju.
Zato djevojke samo hrabro i sa samopouzdanjem :)

A SMISAO TOGA JE?

Stvarnost je refleksija našeg djelovanja. Smatram da svaki događaj u životu koji osobno proživimo, ima svoj razlog i smisao, prije ili poslije utječe na nešto.
Vjerujete li da je naš život zapisan negdje u zvijezdama, da je svaki događaj  predodređen i kako ne postoje slučajnosti? Takozvana sudbina, ja iskreno ne znam šta da mislim. Sklop nekih okolnosti i događaja koje sam doživjela, smatram da su doista imali smisla i što se mene tiče, teorija bi mogla proći, ali  razmišljajući dublje o tim situacijama, došla sam do onih, koje apsolutno nisu povezane s ničim.

Prema tome, ne mogu vjerovati u činjenicu da mi je 23.04.2008 zapisan pad u sred punog kafića. Zar nije bilo lakše odrediti da hodam normalno cijeli život?
Ili 08.03.2009 odlazak na vlak ujutro u 04:00 sata, jer sam vidjela krivo vrijeme? Taj događaj po meni nema nikakvu važnost za ikoga. Jedino ako sam putem stala na recimo, mrava, jer je njegova sudbina bila da pogine u pola 5 ujutro. I zbog životinje se morala dogoditi cijela situacija.
Ozbiljno sam shvaćala sudbinu sve dok mi u glavu nisu došla sjećanja na situacije i scene poput ovih.

Nebrojeno puta žurim i baš onda nailazi osoba točno u mome pravcu. Kako se ne bi sudarili, makne se na lijevu stranu, u istom trenutku i ja to napravim. Zbunjeno sve to ponovimo i na desno, pa još nekoliko puta na obje strane... Onda više ne znam što da radim, dali da stanem, pitam za neki dogovor... Zašto se ovo uopće događa?!
Slična situacija, jako učestala i događa se najčešće kada mi se važne osobe obraćaju. Uopće ih ne čujem. Niti od prilike. Zamolim šefa da ponovi rečenicu i opet ne čujem... Tako to ide u nedogled, od muke mi dođe da ga zagrlim i da plačemo zajedno. Nekada odem i nivo dalje, pa mi prilikom razgovora ispadne žvakaća iz usta. Ne znam dali više budem tužna zbog blamaže baš ili jer sam prije 5 minuta uzelatu  žvakaću. Zatim još malo grešaka u komunikaciji.
 Moj Autocorrect i ja radimo čuda.

Znimljiva je sama činjenica zašto uopće dolazi do tako nelogičnih i besmislenih situacija, koje su učestale nebrojeno puta. Primjer jedne od gorih:
Užurbani ulazak u wc, a netko ga već koristi. Znači drama! Sreća u nesreći ako osoba pere ruke. Uglavnom nakon toga, ostatak dana kucam i kada izlazim iz prostorije.
Mogu odmah nadovezati otkopčan šlic. Već dugo mi se nije dogodila ta neugodnost, nadam se ni neće. Pogotovo iz razloga što novi modeli hlača imaju visoki struk i zatvarač veličine onoga na jakni. To bi bio show. Samo za početak bi se prehladila... I dobila kaznu jer tako raskopčana idem van.
Da se razumijemo, ima i "pozitivnih" stvari. Na primjer pri pozdravljanju. Najčešće pusice polete i onda opet situacija lijevo desno, tko će na koju stranu... i na kraju ispadne cmok u usta! Nek ide život! Nema veze što je to muž od sestrične, koja stoji odmah sa strane, bitno da se širi ljubav i mir.
Možda se taj mali neugodnjak dogodio iz razloga kako bi se mogla nadovezati slijedeći. Poput, dolaska k njima u goste i nećak od 5 mjeseci, u igri mi opali takav šamar, malo fali da suza poteče. Ali na očigled se smijem i kao, ma ne boli to, micica mala, baš je sladak! Dok u sebi mislim "Hulk, teta se više neće igrati s tobom! Sigurno te mama nagovorila na ovo, jer sam joj prošli vikend slučajno cmoknula muža." ...Ne znam kako ide daljnji tijek te parade srama, možda na kraju krajeva bude neka pouka, zaključak ili smisao.

Kada pogledam ove situacije, kamoli one koje nisam napisala, imam želju čestitati biću koji piše moju sudbinu. Očito da se dobro zabavlja. Zbog njega više nemam osjećaj za sram, smijem se i ja sama sebi. Uredno padam, redovito izjavljujem gluposti, trgam stvari, gubim ih... A cilj i svrhu svega, ne razumijem i dalje. 

POKLONI POKLONI POKLONI! :)

Kako ovaj vikend idem na još jedan rođendan, malo o toj temi.
Znači na taj dan si u centru pažnje, možeš što hoćeš, sve je izvanredno, stoga ne razumijem one koji ne vole svoj rođendan, kakav mora biti razlog tu nezainteresiranost? Jedino opravdanje koje prihvaćam je, zbog cmokanja sa susjedima, bakama, tetama itd. No mislim da i to padne u drugi plan iz jednog razloga. Pokloni. ;P

Iako je to činjenica koja se ne priznaje. Postoji valjda pravilo: Na pitanje što želiš da ti kupimo za rođendan se odgovara: 'Joj ne treba ništa, nemojte se trošiti, sve imam..." A u sebi zbijam šale "Nadam se da kuže foru. Ne treba ništa, jednostavno parice haha..."
Uglavnom, sve je super ako si slavljenik. Uzvanici su ti što proživljavaju horor - odabir poklona. Dok sam bila mlađa kupovanje poklona za prijatelje izgledalo je kao detaljno skeniranje prostora za plan pljačke. Toliko krugova po dućanu ne napravi ni osoblje, a odabir na kraju bude fijasko. I moram ovo reći, ne znam dali bih se više smijala ili plakala. Ali vrhunac moje katastrofe je kada sam za Božić dečku kupila bon od 50. (Još su bile one kartice.) Sram me čim se sjetim. Pa kakva sam ja to osoba? Gori poklon od toga još bi bile samo čarape. Ma ustvari ne, od čarapa bi ostala barem uspomena. Znači, nema gore. Istina, nebitno kakav je poklon, skup, jeftin, lijep, ružan... bitan je znak pažnje.
Sada obožavam provoditi vrijeme okupirana s tim. Ne mogu opisati taj osjećaj kada s malim poklončićem uspijem iskreno oduševiti i vidjeti široki osmijeh na nečijem licu. Budem kao prskalica! Presretna! Za to se isplati potruditi.
U slučaju da stvarno ne znam što pokloniti, nikada mi ne  pada na pamet izabrati stvari tipa boca vina, čarape, figurice, čaše, set pribora za jelo i sl. Odmah imam prizor u glavi :
"Sretan rođendan! Evo nisam znala što voliš, pa sam ti uzela čaše za kavu, (cmok) toga uvijek treba! (cmok) -Istina, istina, stvarno ti hvala, prekrasne su! (cmok cmok)
...I onda spremi čaše na tavan jer je to već peti set taj dan.

Žene ne kompliciraju s poklonima. Što se toga tiče, stvari za uljepšavanje ili ukrašavanje uvijek pale. Šminka, parfem, nakit, mirisne svijeće, cvijeće i mi smo na nebu.
Dok naći poklon za mušku osobu, to je matematika. Predlažem da se i vi počnete šminkati, jer ovako je teško. Nema smisla da dođem na rođendan sa automatski samopodesivim kliještima za skidanje izolacije kablova od 3mm, uz to i nasadni odvijač s čegrtaljkom, jer mi je bilo nekako neugodno pokloniti samo kliješta.
Šalu na stranu, na sreću pa se uglavnom bavite nekim sportom, volite aute, motore, neko određeno piće... pa nešto smislim, a prođu i parfemčići, aftershave i sl. :)
Najjednostavnije ako se aktivno družim s osobom kojoj je poklon namijenjen. Iz konteksta izvučem želju ili sama smislim neku ludu ideju. Ako stignem, odvojim vremena i ukrasim poklončić balonima, slatkišima, šarenim mašnicama itd. do te mjere da se malo zaljubim koliko bude divan. :P Osobno kada vidim prekrasnu ili ludu dekoraciju, zaboravim na sve ostalo. Više volim slatke stvari koje očituju makar mali trud nego npr kuvertu s novcima.

Jedan od najslađih poklona mi je samo crvena ruža, bez ukrasnih i nepotrebnih dodataka.
Dobro, vidjela sam negdje sliku buketića od jedno sto ruža, isto nije loše.
...Mislim da bih s tim išla i na posao, na kavu, šetala po gradu..ma sve! Inlove. :P
Na poslijetku, sa svakim poklonom koji darujete baš od srca, ne možete pogriješiti nikada. :)
Sada sam s sjetila jednog top top: 
Špica od naranče ili limuna. Pa neka čovjek uzgaja! Tebi dobro, njemu dobro. 
Nema na čemu! ;)

NEKE SITNE PROMJENE

Ljeto polako primiče kraju,  isto tako moje raspoloženje i aktivnosti se percipiraju u negativno stanje . Uglavnom izgubim volju za sve, još uz to nabacim spiku kako mi je dosadno u životu i evo...depresija na pomolu! Btw to je scenarij iz prošlosti. Odmah da kažem, ne znam što se točno promijenilo u meni, kako, kada i zašto, ali ove godine se ne osjećam ni približno tako, a zaključci su sljedeći:

Svatko od nas može kontrolirati svoje emocije. Kako? -Pozitivnim i samouvjerenim mislima. 

Sve što treba je poigrati se razmisljanjem, smartphonom ili računalom. Probuditi makar mali djelić motivacije u sebi i izbaciti stav poput "Nemam mogućnosti, to su samo snovi, neda mi se..." itd. 

Postavi mali cilj za početak, zatim kreni u istraživanje kako ga lakše ostvariti.
Puno ljudi nije svjesno koliku mogućnost i moć imaju u današnje vrijeme, bez obzira gdje se nalazili.
Npr Internet - veza koja pokreće svijet, promovira, uči, spaja ljude, informira... daje bezbroj mogućnosti za vlastito ažuriranje ili zadovoljstvo nadohvat ruke.
...I onda ljudi kažu "dosadno nam je u zivotu." Kako dosadno?? Pa sve nam je na dlanu a nikada nismo zadovoljni.  Mislim da nema smisla dalje komentirati, to sve govori samo za sebe.

Nemojte život pustiti da ide u tom smjeru, Krenite sa stvarima koje volite, tako sam ja započela. Bilo čime da se bavim nastojim formirati u svome stilu, tako da mi motivacija i zanimanje bude veće. Svako ljeto i zimu zadam si ciljeve (imam super slatku aplikaciju za to :D ). Neki su kreativni i korisni, npr -otputovati, otići biciklom na dužu relaciju, pisati blog... otići iz grada u kojem sada živim, naći novi posao, dovršiti stvari koje sam započela i slično. A neki su totalno beskorisni i blesavi, poput gađanje vodenim balonima, spavanja vani, mixanje koktela... itd. Jer kada ostvariš te jednostavne želje, dobiješ volju za onima koje je kompliciranije i teže aktualizirati. Svaki ostvareni cilj te učini sretnim i ispunjenim, s motivacijom za neke nove stvari. Uz to upoznaš nove ljude, nađeš se u novoj situaciji i evo materijala for next goals!  

Eto to su stvari koje mene vesele, štoviše, ako imam oko sebe drage sobe koje mi prave društvo i s kojima to sve mogu podijeliti. Stoga uz pružene mogućnosti koje imam, vlastite želje, prijatelje i obitelj, gotovo nikada nemam kontakt sa dosadom i monotonijom, jedino što mi fali je  vrijeme, ali smislila sam riješenje i za to. ;P
Tako da je moje ljeto prošlo u punom sjaju , a znam da ni jesen mi neće biti u znaku sivila. Bit će to siva sa šljokicama!

MALO UPOZNAVANJE

Da ponešto kažem o sebi , kako bi znali s kim imate posla. :) 

Zovem se Tea,  imam 23 godine i živim u malom gradiću koji nema baš neku perspektivu,  barem što se mene tiče. Smatram se koliko toliko kreativnom osobom, ili da kažem, volim raditi nešto što me ispunjava i povezuje s drugim ljudima, stoga mi se blog činio kao odlična ideja. 

Zaposlena sam, vodim normalan život te ga nastojim uvijek učiniti atraktivnim i zanimljivim koliko god mogu. Obožavam smijeh, ljude, ugodno društvo, gužvu, ljeto, putovanja, 8 sati na poslu (dobro to malo manje :P ), shopping, razne događaje, glazbu itd...

Za početak, teme bloga će  biti stvari  koje mi dolaze u susret kroz život, razmišljanja, stavovi i slično. Ne namjeravam pokretati ili alaudirati na ozbiljne i teške teme; ako nekome ne mogu uljepšati dan, ne želim ga ni pokvariti. S vremenom se mozda  pronađem u nekoj  konkretnoj strukturi i kompoziciji, no rano je da o tome već razmišljam.

Eto toliko od mene za početak, nadam se da će mi ovo biti dugoročno i zanimljivo iskustvo.
Ugodan dan vam želim! 

Lijep pozdrav :)