Vjerujete li da je naš život zapisan negdje u zvijezdama, da je svaki događaj predodređen i kako ne postoje slučajnosti? Takozvana sudbina, ja iskreno ne znam šta da mislim. Sklop nekih okolnosti i događaja koje sam doživjela, smatram da su doista imali smisla i što se mene tiče, teorija bi mogla proći, ali razmišljajući dublje o tim situacijama, došla sam do onih, koje apsolutno nisu povezane s ničim.
Prema tome, ne mogu vjerovati u činjenicu da mi je 23.04.2008 zapisan pad u sred punog kafića. Zar nije bilo lakše odrediti da hodam normalno cijeli život?
Ili 08.03.2009 odlazak na vlak ujutro u 04:00 sata, jer sam vidjela krivo vrijeme? Taj događaj po meni nema nikakvu važnost za ikoga. Jedino ako sam putem stala na recimo, mrava, jer je njegova sudbina bila da pogine u pola 5 ujutro. I zbog životinje se morala dogoditi cijela situacija.
Ozbiljno sam shvaćala sudbinu sve dok mi u glavu nisu došla sjećanja na situacije i scene poput ovih.
Nebrojeno puta žurim i baš onda nailazi osoba točno u mome pravcu. Kako se ne bi sudarili, makne se na lijevu stranu, u istom trenutku i ja to napravim. Zbunjeno sve to ponovimo i na desno, pa još nekoliko puta na obje strane... Onda više ne znam što da radim, dali da stanem, pitam za neki dogovor... Zašto se ovo uopće događa?!
Slična situacija, jako učestala i događa se najčešće kada mi se važne osobe obraćaju. Uopće ih ne čujem. Niti od prilike. Zamolim šefa da ponovi rečenicu i opet ne čujem... Tako to ide u nedogled, od muke mi dođe da ga zagrlim i da plačemo zajedno. Nekada odem i nivo dalje, pa mi prilikom razgovora ispadne žvakaća iz usta. Ne znam dali više budem tužna zbog blamaže baš ili jer sam prije 5 minuta uzelatu žvakaću. Zatim još malo grešaka u komunikaciji.
Moj Autocorrect i ja radimo čuda.
Užurbani ulazak u wc, a netko ga već koristi. Znači drama! Sreća u nesreći ako osoba pere ruke. Uglavnom nakon toga, ostatak dana kucam i kada izlazim iz prostorije.
Mogu odmah nadovezati otkopčan šlic. Već dugo mi se nije dogodila ta neugodnost, nadam se ni neće. Pogotovo iz razloga što novi modeli hlača imaju visoki struk i zatvarač veličine onoga na jakni. To bi bio show. Samo za početak bi se prehladila... I dobila kaznu jer tako raskopčana idem van.
Da se razumijemo, ima i "pozitivnih" stvari. Na primjer pri pozdravljanju. Najčešće pusice polete i onda opet situacija lijevo desno, tko će na koju stranu... i na kraju ispadne cmok u usta! Nek ide život! Nema veze što je to muž od sestrične, koja stoji odmah sa strane, bitno da se širi ljubav i mir.
Možda se taj mali neugodnjak dogodio iz razloga kako bi se mogla nadovezati slijedeći. Poput, dolaska k njima u goste i nećak od 5 mjeseci, u igri mi opali takav šamar, malo fali da suza poteče. Ali na očigled se smijem i kao, ma ne boli to, micica mala, baš je sladak! Dok u sebi mislim "Hulk, teta se više neće igrati s tobom! Sigurno te mama nagovorila na ovo, jer sam joj prošli vikend slučajno cmoknula muža." ...Ne znam kako ide daljnji tijek te parade srama, možda na kraju krajeva bude neka pouka, zaključak ili smisao.Kada pogledam ove situacije, kamoli one koje nisam napisala, imam želju čestitati biću koji piše moju sudbinu. Očito da se dobro zabavlja. Zbog njega više nemam osjećaj za sram, smijem se i ja sama sebi. Uredno padam, redovito izjavljujem gluposti, trgam stvari, gubim ih... A cilj i svrhu svega, ne razumijem i dalje.
Nema komentara:
Objavi komentar