ZA TEBE

 Iako nije svjesna koliki je uzor u mojim očima, ovaj post je baš zato posvećen njoj. Kada imaš prijateljicu u mami, to je lutrija. Njena škola me naučila najviše. Ljubav i briga - otvorila oči. Snaga i sposobnost - ohrabrila. 

Kuća je njeno kraljevstvo, no sluge ne treba jer sve postiže sama. Ne znam dali njezin sat ide unazad, jer je uvijek organizirana i ima vremena za sve. Ne razumijem kako sakrije stvari tako da ih nikada ne mogu naći, a lako pronađe sve što mi treba. Nema nikakvu diplomu, ali kuha najbolje na svijetu. Briga o bratu, seki i meni je bezuslovna. Uz nju mi i prehlada fali jer čim se zagrcnem, trči sa lijekovima i kemijama. Moje prijatelje procijeni na prvu te uglavnom bude u pravu. I uvijek nam je dobro društvo dok se spremamo za izlazak. 

Iako je samohrana majka uvijek se trudi pokazati nam pravi put. Njezina riječ mora biti zadnja. Stoga ako ne slušamo, najčešće dočara svoje djetinjstvo te strogi odgoj, za razliku od našeg. To što smo brat i ja kao mali za kaznu dobili kokošiji želudac u juhi, koji smo morali pojesti, nije uopće horor. -Nakon toga budeš najbolje dijete u ulici.

U svakom slučaju volim njene priče iz djetinjstva, slušala sam ih milijun puta ali se uvijek nasmijem. Danas mi zajedno pišemo svoje… I sviđa mi se što sve već sada mogu ispričati puno uspomena koje su mi umemorirane kao lijepo sjećanje. 

Kako su se vremena promijenila i moja mama nastoji držati korak s time. A sve što ona radi je popraćeno sa dozom smijeha i spontanošću.

Logično da ima Facebook, komentira slike te lajka sa srčekima koje je otkrila. Ne moram spomenuti da njezine poruke ne može dešifrirati ni paleograf, ali zato ona   pročita sve i svašta. Baš nekidan je našla recept maske za kosu. Naravno da smo išle isprobati i eto, umjesto dvije kapi vazelina, rekla je dvije žlice. Da, osam puta sam šamponirala kosu kako bih to isprala. Ne znam zašto nisam posumnjala u te dvije žlice. Sada mi je smiješno, ali samo zato što još uvijek imam kosu na glavi. Naljutim se malo na nju jedino kada mi odjeću stavi na pranje i oboja u dugu boju... Ili kada se trudim skuhati ručak a ona ide iza mene, sprema svaku mrvicu i prigovara.

Mislim, sve je to simpatično. Isto kao pokušaji da mi nađe dečka. I baš je uporna! Svi moji prijatelji su njeni zetovi. Jednu subotu me tjerala u izlazak i obećala kupiti haljinu ako idem. Imam novu haljinu, dečka i dalje ne, ali jako cijenim takav trud! Pošto trebam obnoviti garderobu, ovaj vikend sam ostala kod kuće, no nije mi upalilo.

Shopping s njom je vrh. Tako se, kaže, rješava stresa. Ne znam više koliko je puta slučajno zamijenila kolica s namirnicama i odvezla tuđa. Ali najjača scena u dućanu je bila kada su pokraj nas stajali zgodni dečkići, a ona prilazi s kolicima i viče "Eeee Tea! Gdje su one gaće sto je Dana rekla da su dobre???"  Plakala sam od smijeha… i pobjegla što dalje. 

…Nije nam uvijek sjajno, naljutimo se jedna na drugu, posvađamo itd, ali ljutnja brzo prođe. Bilo je situacija kada sam plakala, i ona skupa sa mnom. ♡ Uvijek  je tu kada je potrebno. 

Kako onda ne obožavati nekoga tko me nasmije do suza, tko plače samnom i voli me više od sebe. To ne može nitko osim majke.

Ženama je ljubav sve, bez obzira kome ju pruža. Za mene je ona najjača samostalna žena baš zato što se morala odreći 17. godina prve ljubavi. Na svoje oči sam vidjela koliko je bilo teško ali unatoč svemu, okrenula je novi list i ponovo se dokazala. Kada pogledam što je sve postigla i koliko se žrtvovala, kraljica je mala riječ za moju majku. 

  

UVIJEK IZNAD SVEGA

Ono što danas želim podijeliti je uglavnom namijenjeno boljim polovicama, damama. Ponajviše onima koje nisu svjesne sebe i svoje moći. Istina da sve uglavnom zakompliciramo, ali baš to nas čini posebnima. Da se razumijemo,  kompliciranje nije bez razloga. Ako vas netko pokuša spriječiti u tome, ne popuštajte. Da je sve u redu, ne bi mi komplicirale.  ;)

Nebrojeno puta sam vidjela i čula toliko situacija pred kojima žene pokleknu, dopuste da ih se iskorištava, ponižava i slično. Dali radi sebe ili drugih ljudi, nije ni bitno. Znam da je teško izaći iz toga zbog neke rutine, navike, potrebe ili dobrote. Ali ne radite to na način da sebe spuštate tamo gdje vam nije mjesto.

Nisam majka, ali smatram da jedina osoba za koju se treba boriti svom snagom je dijete. Odmah nakon toga, ne treba stajati nitko i ništa osim ljubavi prema sebi. Znam da zvuči sebično ali nije. Tu se ne radi o materijalnim stvarima, stoga se ne treba sramiti te činjenice.

Svi smo barem jednom bili povrijeđeni. Redoslijed scenarija znate. Tuga, plač, tješenje itd... Ne pričam striktno za ljubavni život, također mislim na društvo, posao, obitelji itd. Prijatelji su tu za savjet (Ja ih osobno uvijek dajem od srca te s najboljom namjerom).
Ali na kraju krajeva u mislima ostajemo sami sa sobom. Stoga, ako se sami ne znamo ohrabriti i uvidjeti vlastitu vrijednost - ničiji savjet nam ne može biti od velike pomoći. Svaka situacija ima svoju granicu. Najveća greška je ignorirati i spustiti kriterije u nadi da će se nešto ili netko promijeniti. (Valjda najveća zabluda koju znam.) 

Ako vas je netko povrijedio, opet će; 

Probleme u obitelji, društvu... također morate riješiti sami;

Ako vam je loše na poslu, treba se izboriti, nitko drugi neće u vaše ime; 

Točnije, kako si napravite, tako će vam biti.

 Spomenut ću meni jako drag citat iz pjesme:
                                              'To što brodi ne mogu da prevale, čovjek umije...'

Doista, brod je samo velika i čvrsta konstrukcija, a uspije ga slomiti jedna oluja ili santa leda. Da se čovjeka slomi potrebno je puno više. Ljudske rane zacijele s vremenom; Fizičke isto kao i psihičke. Primimo teške 'udarce' u nebrojenoj količini ali i dalje ustrajemo, ponesemo teret te nastavimo dalje. Koliko god  nam je bilo teško, sve je prošlo i tu smo gdje jesmo, nesvjesni koliku hrabrost ustvari nosimo u sebi.

Tako da dame! Što god vam padne na pamet, napravite to! Scenarij života pišite onako kako vama odgovara, ne drugima, jer svatko kroji svoju sudbinu. Kada ste sretne, blistajte i uživajte u tome! Kada ste tužne, plačite dok same sebi ne dosadite, zatim okrenite novi list.

Ovako to bude iz moje perspektive, rijetko mi se dogodi da sam tužna ali i te trenutke volim odraditi sa zadovoljstvom. Obučem široku vestu, dignem kosu, Labello mora obavezno biti pri ruci i cijeli dan provedem u krevetu. Puštam pjesme, s dvije ruke jedem čokoladu i sve što dohvatim; Crtam, pišem, šaljem prijateljima poruke da sam tužna...plačem pa se smijem, malo pjevam -točnije derem se... zatim se smijem sama sebi i na kraju zaspem. Drugi dan sve to spremam ali priča završava jer nitko nije vrijedan mojih živaca. Znam svoj limit. Naučila sam po kojoj stazi treba hodati na prstima, a po kojoj marširati. Puno puta zažmirim na neke stvari ali to ne znači da ih ne primjećujem. Stoga od nikoga ne očekujem previše, osim od same sebe. Bez ustručavanja mogu reći da su moji kriteriji visoki, jer sam ih zaslužila. A sve što radim, za mene osobno ima neki smisao i nije uzalud. Brinem jedino za mišljenje osoba koje dijele samnom svaki dan jer uvijek će biti onih koji pričaju, ružno ili lijepo... ostavljam im na volju.
Zato djevojke samo hrabro i sa samopouzdanjem :)

A SMISAO TOGA JE?

Stvarnost je refleksija našeg djelovanja. Smatram da svaki događaj u životu koji osobno proživimo, ima svoj razlog i smisao, prije ili poslije utječe na nešto.
Vjerujete li da je naš život zapisan negdje u zvijezdama, da je svaki događaj  predodređen i kako ne postoje slučajnosti? Takozvana sudbina, ja iskreno ne znam šta da mislim. Sklop nekih okolnosti i događaja koje sam doživjela, smatram da su doista imali smisla i što se mene tiče, teorija bi mogla proći, ali  razmišljajući dublje o tim situacijama, došla sam do onih, koje apsolutno nisu povezane s ničim.

Prema tome, ne mogu vjerovati u činjenicu da mi je 23.04.2008 zapisan pad u sred punog kafića. Zar nije bilo lakše odrediti da hodam normalno cijeli život?
Ili 08.03.2009 odlazak na vlak ujutro u 04:00 sata, jer sam vidjela krivo vrijeme? Taj događaj po meni nema nikakvu važnost za ikoga. Jedino ako sam putem stala na recimo, mrava, jer je njegova sudbina bila da pogine u pola 5 ujutro. I zbog životinje se morala dogoditi cijela situacija.
Ozbiljno sam shvaćala sudbinu sve dok mi u glavu nisu došla sjećanja na situacije i scene poput ovih.

Nebrojeno puta žurim i baš onda nailazi osoba točno u mome pravcu. Kako se ne bi sudarili, makne se na lijevu stranu, u istom trenutku i ja to napravim. Zbunjeno sve to ponovimo i na desno, pa još nekoliko puta na obje strane... Onda više ne znam što da radim, dali da stanem, pitam za neki dogovor... Zašto se ovo uopće događa?!
Slična situacija, jako učestala i događa se najčešće kada mi se važne osobe obraćaju. Uopće ih ne čujem. Niti od prilike. Zamolim šefa da ponovi rečenicu i opet ne čujem... Tako to ide u nedogled, od muke mi dođe da ga zagrlim i da plačemo zajedno. Nekada odem i nivo dalje, pa mi prilikom razgovora ispadne žvakaća iz usta. Ne znam dali više budem tužna zbog blamaže baš ili jer sam prije 5 minuta uzelatu  žvakaću. Zatim još malo grešaka u komunikaciji.
 Moj Autocorrect i ja radimo čuda.

Znimljiva je sama činjenica zašto uopće dolazi do tako nelogičnih i besmislenih situacija, koje su učestale nebrojeno puta. Primjer jedne od gorih:
Užurbani ulazak u wc, a netko ga već koristi. Znači drama! Sreća u nesreći ako osoba pere ruke. Uglavnom nakon toga, ostatak dana kucam i kada izlazim iz prostorije.
Mogu odmah nadovezati otkopčan šlic. Već dugo mi se nije dogodila ta neugodnost, nadam se ni neće. Pogotovo iz razloga što novi modeli hlača imaju visoki struk i zatvarač veličine onoga na jakni. To bi bio show. Samo za početak bi se prehladila... I dobila kaznu jer tako raskopčana idem van.
Da se razumijemo, ima i "pozitivnih" stvari. Na primjer pri pozdravljanju. Najčešće pusice polete i onda opet situacija lijevo desno, tko će na koju stranu... i na kraju ispadne cmok u usta! Nek ide život! Nema veze što je to muž od sestrične, koja stoji odmah sa strane, bitno da se širi ljubav i mir.
Možda se taj mali neugodnjak dogodio iz razloga kako bi se mogla nadovezati slijedeći. Poput, dolaska k njima u goste i nećak od 5 mjeseci, u igri mi opali takav šamar, malo fali da suza poteče. Ali na očigled se smijem i kao, ma ne boli to, micica mala, baš je sladak! Dok u sebi mislim "Hulk, teta se više neće igrati s tobom! Sigurno te mama nagovorila na ovo, jer sam joj prošli vikend slučajno cmoknula muža." ...Ne znam kako ide daljnji tijek te parade srama, možda na kraju krajeva bude neka pouka, zaključak ili smisao.

Kada pogledam ove situacije, kamoli one koje nisam napisala, imam želju čestitati biću koji piše moju sudbinu. Očito da se dobro zabavlja. Zbog njega više nemam osjećaj za sram, smijem se i ja sama sebi. Uredno padam, redovito izjavljujem gluposti, trgam stvari, gubim ih... A cilj i svrhu svega, ne razumijem i dalje.